Cenzura i zabrana ili spisak knjiga koje treba pročitati

“…čak ni najlojalniju štampu ne treba suviše širiti, jer tako može da se stvori navika čitanja, a onda je potreban samo korak do navike mišljenja, a zna se kakve neprijatnosti, muke, problem i brige to izaziva” (Car-Rišard Kapušćinski)
Od kada postoje knjige postoji i cenzura. Kroz istoriju razvili su se različiti oblici cenzure i to od preventivne koja je podrazumijevala cenzurisanje rukopisa prije nego što dođe do štampanja, čime su nove ideje gašene u samom nastanku, do suspenzivne koja je značila pljenidbu i rasparčavanje već štampane knjige, sastavljanje popisa zabranjenih knjiga, progon autora ili još gore spaljivanje knjiga i likvidaciju autora. Kao posljedica represivnih mjera razvila se i autocenzura, tako da autori i izdavači i bez intervencija sa strane ne žele da stvaraju ili objavljuju nova djela.
Već u petom vijeku prije nove ere zabilježen je prvi slučaj paljenja knjiga kada su na atenskoj agori spaljeni spisi filozofa Protagore, koji je izrazio sumnju u postojanje bogova, a sam autor je izveden na sud i osuđen na izgnanstvo. Prve knjige su prvenstveno zabranjivane zbog vjerskih ili političkih razloga, a kasnije su cenzurisane i iz moralnih ili društvenih raloga. Katolička crkva je od 1563. godine počela da objavljuje svoj Spisak zabranjenih knjiga (Index Librorum Prohibitorum), a sve u cilju zaštite od objavljivanja bezbožnih i bogohulnih knjiga. Među prvim zabranjenim knjigama je Makijavelijev Vladalac koju je zabranio papa 1559. godine, jer je propagirala antihrišćanska uvjerenja. Iz novije istorije tu je roman „Koža“ italijanskog pisca Kucija Malapartea, koja je stavljena na Spisak zabranjenih knjiga 1949. godine, bez obrazloženja, a smatra se da je razlog opis Jevreja raspetih na drveću u Ukrajini u formi teške optužbe hrišćanstva što je crkva mogla protumačiti kao bogohuljenje i uvredu. U novije vrijeme među knjigama koje su na Spisku zabranjenih knjiga je i Da Vinčijev kod Dena Brauna jer su „stvari koje su ispričane u romanu lažne i obmanjujuće“.
Vremenom će politička cenzura postati dominantnija u odnosu na vjersku. Suprotno većinskom mišljenju politička cenzura nije dominantna samo u totalitarnim društvima, već je prisutna i u demokratiji, pa čak i danas. Dok je u totalitarnim režimima cenzura nametnuta konkretnim pravilima i načinima izvršenja cenzure (od zabrane štampanja knjiga ili autora, pa čak i njihovim spaljivanjem) u demokratskim zemljama, kao što su, primjera radi, Sjedinjene Američke Države cenzura se provodi preko školskih odbora i različitih udruženja građana.

Kroz vrijeme pokazalo se da je knjiga više od obične riječi na papiru. Koliki je strah od knjige, dokaz je i to što knjiga nije samo cenzurisana i zabranjivana, već su u pojedinim režimima ljudi zatvarani u zatvore i logore, gdje su im zabranjivane olovka i papir i strogo se zabranjivalo čitanje knjiga. Kao primjer možemo navesti Branislava Nušića koji je bio osuđen prvo na dva mjeseca, pa mu je kazna preinačena na četiri godine zatvora, zbog pjesme Pogreb dva raba. U zatvoru su mi bile zabranjene olovka i papir.
Neke od najpoznatijih knjiga u savremenom dobu koje su bile cenzurisane ili zabranjivane su: Biblija, Dekameron, Doktor Živago, Madam Bovari, Uliks, Majstor i Margarita, Životnjska farma…
U SAD na spisku zabranjenih knjiga su bile ili su trenutno zabranjene: Ubiti pticu rugalicu, Sluškinjina priča, Voljena, U potrazi za Aljaskom, Lovac u žitu, Farenhajt 451, 1984…
U bivšoj Jugoslaviji nije postojao ni jedan službeni zakon o preventivnoj cenzuri, ali je preventivne cenzure bilo u velikoj mjeri, samo što je bila nevidljiva i službeno nepostojeća. Da bi knjiga bila objavljena morala je proći recenziju, a konačnu odluku o finansiranju štampanja donosilo je odgovarajuće Vijeće republičke skupštine. Nije bila rijetkost da su neke knjige povučene i zabranjene nakon štampanja. U SFRJ politički neistomišljenici, zatvarani su na Goli otok. Tako da su se na Golom otoku našli i pisci čija su se djela protivila režimu ili ga prikazivala u nepovoljnom svjetlu. Vremenom su knjige koje su govorile o Golom otoku postale najzabranjivanije knjige u državi. Za razliku od istočnih komunističkih zemalja gdje su kriterijumi bili jasni, u Jugoslaviji se nikada nije znalo potpuno šta je zabranjeno. Tako se jedno vrijeme nije smjelo govoriti ništa loše o Rusima, a zatim se moglo govoriti loše, ali nipošto dobro. Vrlo često na meti cenzure bile su knjige ili novine, odnosno pisci ili novinari, koji su vjerno pisali o situaciji u zemlji, kao na primjer o nestašici šećera, kafe ili benzina.
Kriterijumi birokratije stalno su se mijenjali , a zabrane kao i slobode, dobrim dijelom su predstavljale proizvod ličnog odnosa ljudi na vlasti prema umjetnicima. Nije bilo rijetko da neko bude zabranjen samo ako je drug rukovodilac „bacio oko“ na nečiju ženu, sestru ili kćerku ili zbog bilo kog drugog ličnog razloga.
Od pisaca u bivšoj Jugoslaviji, na listi zabranjenih zbog svih ili pojedinih djela, stalno ili povremeno zabranjivani su Dragiša Vasić, Slobodan Novak, Miško Kranjec, Branko Hofman, Vojislav Lubarda, Branko Ćopić, Dobrica Ćosić, Jože Javoršek, Milovan Đilas, Miloš Crnjanski, Milovan Danojlić, Dragoslav Mihailović… i mnogi drugi. Imena zabranjenih pisaca govore nam da je riječ o autorima koji su se usudili da potraže istinu o NOB-u, ustaškim zločinima, Informbirou, falsifikovanoj istoriji, privilegijama funkcionera, unutrašnjim prilikama u zemlji ili spoljnopolitičkim odnosima.
Posljednja zabranjena knjiga u SFRJ bila je Osumnjičeno društvo Milorada Vučelića, koja je zabranjena 1988. godine u kojoj dominiraju teme društvene krize, slobode i prinudne emigracije.
Cenzure i zabrane znale su da budu nametnute sa strane, kao što je slučaj u Bosni i Hercegovini. Tako je Karlos Vestendorp, visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, 1998. godine, zabranio u školama Gorski vijenac Petra Petrović Njegoša zbog, kako je navedeno, „nacionalističkih poruka“, iako se ovaj roman u stihovima učio u školama u predratnim godinama.
Uprkos svim moćima koje imaju oni koji propisuju cenzuru ili zabranu, nerijetko se događa da knjiga, ipak, nađe put do čitaoca, a poznato je iz mnogih primjera da je zabrana često služila, kao što i danas služi, samo kao reklama i da je jedino povećavala potajnu potražnju. Spisak zabranjenih knjiga postaje spisak knjiga koje treba pročitati.
U nastavku teksta su navedene neke od knjiga koje su bile zabranjene u bivšoj Jugoslaviji, neke od njih su postale lektire, neke je prekrio zaborav, a neke su postale inspiracija za neke nove knjige.
Kada su cvetale tikve, Dragoslav Mihailović
Priča o beogradskom bokseru i njegovoj tužnoj sudbini čula se daleko u bivšoj Jugoslaviji. Ljuba Šampion živi i radi u Švedskoj. Živio je na Dušanovcu sa ocem, majkom, bratom i sestrom. Oca i brata jednog dana privodi policija. Otac se vratio, ali je brat premješten. U međuvremenu Ljuba odlazi na odsluženje vojnog roka na tri godine, a u vojsci ozbiljnije trenira boks i postaje prvak. Za to vrijeme u Beogradu bivši trener i prijatelj Stole Apaš siluje mu sestru koja se nakon toga objesi. Nakon sestrine smrti umire i otac. Ljuba tajno izađe iz kasarne i nađe Stoleta, te se potuče da njim. Stole nakon toga umire. Predstava rađena po knjizi doživjela je pet izvođenja 1968. kada je naglo povučena. Dragoslav Mihailović, koji je bio 20 mjeseci na Golom otoku, bio je među prvim piscima koji se bavio zabranjenim temama. Iako u knjizi Kad su cvetale tikve nikada konkretno nije pomenuo Goli otok, bilo kakvo direktno ili indirektno pominjanje bilo je previše umjetničke slobode. Ova knjiga je danas lektira u srednjoj školi.
Ispljuvak pun krvi, Živojin Pavlović
Narodna knjiga je 1984. godine objavila Ispljuvak pun krvi Živojina Žike Pavlovića, knjigu koja predstavlja autentično svjedočanstvo o studentskim protestima 1968. godine, ali i Golom otoku. U svojim dnevničkim zapisima veliki pisac i reditelj svjedoči o događajima koji su se odigrali u junu 1968. godine. U dnevniku su bili ukomponovani i neki drugi dokumenti koji su tada “prelili čašu slobode”, pa je donesena sudska odluka da se cio tiraž uništi.
Crveni kralj, Ivan Ivanović
Roman Creni kralj objavljen je 1972. godine kod nezavisnog izdavača. Roman je bio u slobodnoj prodaji dva mjeseca i za to vrijeme dobio je više pohvalnih kritika. Autor je čak sklopio ugovor za snimanje filma i TV serije. Međutim, roman je zabranjen, a pisac je otpušten s posla gimnazijskog profesora kao moralno-politički nepodoban da vaspitava omladinu. Roman Crveni kralj kroz priču o začetku korupcije u jugoslovenskom fudbalu govori o parodiji morala, ličnog i javnog. Radnja romana je ispričana kroz monolog fudbalera Zorana Jugovića Kinga, talentovanog fudbalera koji se digao iz zabiti srbijanske provincije do velike fudbalske zvijezde i državnog reprezentativca. Međutim zbog sukoba sa ljudima koji su rukovodili jugoslovenskim fudbalom emigrira u Ameriku. On iz Amerike priča šta mu se sve dešavalo i kako je bio primoran da emigrira. On priča o stvarnim ljudima i događajima, pa u romanu nije teško prepoznati državne i fudbalske rukovodioce tadašnje Jugoslavije.
Pismo/glava, Slobodan Selinić
Slobodan Selenić je kao Fordov stipendista boravio u Americi 1968. i 1969. godine. Po povratku u Jugoslaviju dobija Oktobarsku nagradu za roman Memoari Pere Bogalja. Međutim, njegov drugi roman Pismo/glava je zabranjen, a piscu je oduzet pasoš. U romanu Pismo/glava Slobodan Selenić okreće se temi revolucije i logora na Golom otoku. Pripovjedači u knjizi su različiti likovi iz iste porodice zatečene u ratu. Na kraju rata neki članovi porodice su privrženi Staljinu, dok su drugi na Titovoj strani. Oni izdaju jedni druge sa namjerom da spasu trećeg. Sin Maksimilijan, koji je dijabetičar, umire tokom istrage jer mu je uskraćen lijek neophodan za preživljavanje. Maksimilijan se vraća kao duh u romanu i pripovjeda svoja sjećanja na te godine. Roman Pismo/glava prvo je prihvaćen za štampu, ali je usljed tretmana golootočke temtike, ocijenjen kao nepodoban i rasturen iz sloga. Selenić je došao do jednog odšatmpanog primjerka i koristio ga deset godina kasnije kada će ga korigovati na sugestije Meše Selimovića i objaviti kao svoj treći roman.
Vunena vremena, Gojko Đogo
Godine 1981. knjiga pjesama Vunena vremena Gojka Đoga sudski je zabranjena, a autor je osuđen na dvije godine zatvora. Emigrantska izdavačka kuća Naša reč u Londonu objavila je dva izdanja knjige, ali je ona i dalje ostala nedostupna široj javnosti. Autor je optužen da je pjesmama u ovoj zbirci izvršio „krivično djelo neprijateljske propagande“ cijelom knjigom, a posebno sa šest pjesama.

Balada o ćesarevoj glavi
(odlomak)

Jedna teška glava
Izlivena u bezbroj komada,
Tvrda i svojeglava – misli na nas.
Svaka kuća, vrt i ulica
Ima svoju glavu.
Jedan rudnik olova i cinka
I jedna velika livnica u glavnom gradu
Rade samo za tu glavu…

Slučaj Martinović, Svetislav Spasojević
U martu 1986. godine, u izdanju Partizanske knjige objavljena je knjiga Slučaj Martinović. Đorđe Martinović bio je Srbin sa Kosova i Metohije koji je mučen nabijenjem na kolac. Knjiga je, kako je autor i naveo u predgovoru, sačinjena od dokumenata „da bi pripomogla da se dođe do istine o tragediji Đorđa Martinovića, a nikako da saopšti“. Rukovodstvo tadašnje Jugoslavije bilo je ujedinjeno u zataškavanju ovog slučaja, pa je knjiga cenzurisana, a urednik Aleksandar Saša Postolović uhapšen i držan 46 dana u Centralnom zatvoru. Slučaj Martinović intrigrira i savremene autore, pa je tema romana Grumen podno Progletija Borislava Kosanovića.
Mrešćenje šarana, Aleksandar Popović
Drama Mrešćenje šarana skida tabu sa teme Informbiroa i Golog otoka. Na duhovit način Aleksandar Popović priča uzbudljivu životnu priču kako na malog, prosječnog čovjeka utiču rat, smjena vlasti i politički režimi, partijska načela i ideologije. Predpremijera predstave igrana je u aprilu 1984. godine u Narodnom pozorištu u Pirotu. Kako je tema predstave subdina „ibeovaca“ predstava je zabranjena i skinuta sa repertoara. Pola godine kasnije ista predstava otvorila je Zvezdara teatar. Iako je predstava kasnije igrana i u drugim pozorištima širom bivše Jugoslavije zabrana igranja u Pirotu je ostala.
Nož, Vuk Drašković
Roman Nož Vuka Draškovića bio je zabranjen 1982. godine odmah po objavljivanju zbog kako je navedeno „širenja nacionalne i vjerske mržnje i podrivanja bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti“. Radnja romana počinje na Božićno jutro kada je izvršen pokolj nad pravoslavnom porodicom Jugovića, kad su ubijeni svi članovi porodice osim tek rođene bebe. Bebu su dali Rabiji, koja već ima bebu, da ga vaspitava kao muslimana. Međutim, uskoro uslijedi i četnički napad na Osmanoviće i tada četnici uzimaju jednu bebu vjerujući da je preživjeli Jugović. Sudbina oba djeteta razrješava se nekoliko decenija kasnije kada će se otkriti istina o njihovom porijeklu. Zabrana više ne postoji pa je po romanu snimljen film.

Piše: Slađana Bratić