Izložba slika i stihova Marije Šuković Vučković

Marija Šuković Vučković

“U sali prepunoj leševa riječi, čeka te pozornica i prilika da sve opovrgneš…”

Stihovi Marije Šuković Vučković su staklenih oštrih ivica sa sve četiri strane, ali je nalet mahnit. Grubo su otvoreni.
Sa njima se prepoznaje.
Ali to nije oštra poezija u kojoj je u dekadenciju zabazao i sam Sioran.
Ne klizi se u ponor kojeg se oni, stihovi dotiču, već, naprotiv, bdi se nad ponorom.
Možda i zato što je autorica spoznala fleksibilnost mraka, pa je vješto koristi da ju iskaže kao okamenjeno dno?
Čitajući Marijinu poeziju ne postoji dilema koliko čvrsta osoba je u pitanju uprkos riječima koje stalno odnekud krvare crno.

Odluka da određeni stihovi stoje uz pojedine slikarske motive može se nazvati rušenjem sopstvenih barijera, ali umjetnički to je dostizanje poruke i kompozicije.

U jednom trenutku, posmatrajući Marijino umjetničko djelo biva teško dokučiti o kolikoj toplini se radi. Slika djeluje kao tkana od talenta, entuzijazma i iskustva i na kraju kao pozornica na kojoj dobijaš priliku da sve potvrdiš ili opovrgneš.
Za one koji nisu na pozornici i nisu imali privilegiju da im ponor pruži fleksibilnost ni u čemu, pa ni u mraku, radost je da postoji biće i izražaj o ispaštanju, a da ponoru ispaštanja i dalje nije dopušteno da dotakne samo biće po sebi.
Da li je ispravno reći da se prepoznajemo u Mariji kao autoru ili će prije biti u djelu iz kog nastaje brutalna oštrina u stihu i na kistu?
🧠
“Neka meso ispašta!”
Prejako za riječ.
Ljubav je jedina koja ima moć da od ožiljaka pravi spomenike životu.
Otvaranje izložbe slika i stihova Marije Šuković Vučković u caffe “Elephant” 29.07.2024. Godine uz poetski nastup autorice, bilo je iznimno veče. Nije pretjerano reći da su sva čula nagrađena i da su se emocije prelile na cijelu Hilandarsku ulicu.

Odlučnost Marijinog narativa dolazi iznutra i miriše na jezu koja se uvukla duboko u tkivo:
Krvno zrnce presječeno naglo i bez najave. Strah uhvaćen na prepad:
“Bježi!”
Ako nema viših sila i nikakva energija ne povezuje različite elemente, šta su onda riječi i otkud njihova unutrašnja svjetlost?
Jedan detalj posebno privlači pažnju- bijela tempera kao poslednji trzaj misli (unutrašnja svjetlost?). Tkivo mora nečim biti vezano za kost.
“Neka meso ispašta”.

Marija Šuković apsolutnu lucidnost, totalni ambis i ništavilo oslikava na način koji život ne vodi do samog dna, već vodi kroz meso i krv kao turistički vodič čime pruža osjećaj topline i čini agresivnost podnošljivom.
Bijela boja na kistu u Marijinoj ruci je žila, opna koja ne dopušta raspadanje. Simbolično, ali presudno.
Brutalnost na platnima pred očima posmatrača dobija svoj izvorni i konačni oblik sa stihovima koji kao strijele dopiru do iza uha.
Prozor je uvijek negdje prisutan, ma koliko teško uoučljiv, osvjetljen je Mjesečinom kao poruka energije i želje. Agonični Hadski prizori nisu sebi svrha.
Stihovi evocirajući kaskadasto djetinjstvo i genetske zapise o kojima bi se trebalo posebno razmisliti zajedno sa povremeno odstupajućim kontrastima boja čine skladnu cjelinu i kolorit koji je u prosjeku boje srca, srčanih zalisaka, a povremeno i boje gomile mesa – blaženo odlučno roze nijanse.
Ili je to boja ćilibara?

O svom umjetničkom izražaju sama autorica daje opis u uvodnoj riječi izložbe stihova i slika:

“Motivi koje koristim su uglavnom fuzija ljudi i ptica u dark art i nadrealističkom maniru.
Lica na mojim slikama su ona između portreta i maske, melanholično-makabrične scene koje komuniciraju očima jer usta nemaju. Njihova su usta repovi od zlata, zatvorske rešetke, voštane šipke; njihova su usta prazni kljunovi.
Iz glava im se “sele krilate laži”, i kao misli-ptice u prazno lice naposlijetku slijeću da ga iskljucaju do srži.

Zanima me simbol unutar simbola, koji se tako uvrćući izopačava u sopstvenu suprotnost: ptica kao opšti simbol visine, leta, slobode, zatim podsmibol: roda kao rađanje i proljeće i konačno marabu ptica (nightmare bird) koja je podvrsta rode, lešinar koji te čeka da umreš a ne ohladiš se da bi te iskljucala do kosti.
S tim u vezi je ono egzistencijalno pitanje duše: kako doći do čovjeka; pa kako ako ne otkljucamo meso, i sav višak koji nas drži od suštine.
Zato neka meso ispašta jer da bi se došlo do duše neka žrtva mora biti podnijeta.”

Otvaranje izložbe u caffe “Elephant” datumski je doticalo i Ognjenu Mariju, što je fantastično uklopljeno ako gledamo očima simbola.