Prokleta Jerina

Od planine Trebevića, pa sve do Drine i starog grada Višegrada predanja o Jerini, nemilosrdnoj ženi prenose se šapatima i uz ognjište.
Gradci i kamene zidine zarasle u dubokim šumama svjedoče o dešavanjima u mračnom srednjem vijeku.
Predanje kaže da je Jerina upravljala velikim prostorom i na veoma okrutan način. Birala bi ljubavnike, s njima provodila noć, a zorom im je odrubljivala glave. Postala  je i ostala Prokleta Jerina.
Prenosi se da je bila velika zavodnica i da je za ljubavnika uzimala koga taj dan poželi. Držala je obližnju branu i prijetila potopom ako joj se ne ugodi.
Kada bi se u nekom selu pojavili konjanici sa crnim zastavama, ljudi bi bježali, a stasali muškarci bi se skrivali po pećinama da ih ne odvedu Jerini u krevet.
U selu Hladilje pričaju da je Jerina vladala lijevom obalom Drine i obližnja pećina se naziva Jerinino dvorište.
Po legendi u tim stijenama je živa zazidana djevojka, pa je mještani izbjegavaju i kriju put do nje.
Herceg Stjepan se zagledao u Jerinu, nudivši joj i vjenčanje. Priča nejasno vodi do Stjepanove nevjere i djevojke žive zatrpane u pećini iznad Hladilja.
Prokleta Jerina istorijski približno odgovara Jerini Branković (rođena Irina Kantakuzin) srpskoj despotici porijeklom Grkinjim iz porodice Kantakuzina, ženi despota Đurđa Brankovića za koga se udala 26. decembra 1414. Godine, baki poslednje bosanske kraljice Jelene Branković (rođena 1447. godine, umrla nakon 1500. godine) žene posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, jedne od mogućih nasljednica srpskog trona po potomstvu loze Lazara Hrebeljanovića.
Bila je nepopularna i u narodnom predanju i nazvana Prokleta Jerina zbog surove vladavine.

Ti ne zovi Srba u svatove
Jer su Srbi teške pijanice
A u kavzi ljute kavgadžije
U putu ga sitna knjiga stiže
Od Jerine lijepe đevojke
Čuješ mene, Smederevče Đuro
Kad ti dođeš b’jelu Smederevu
Te ti staneš kupiti svatove
Ti ne slušaj starca baba moga
Ti ne zovi Grka ni Bugara
Ne ćeš izić’ ni iznijet’ glave
Iz našega grada Dubrovnika
Ja nekmoli izvesti đevojke
Veće zovi Srbe u svatove
U putu ga sitna knjiga stiže
Od Jerine lijepe đevojke
Čuješ mene, Smederevče Đuro
Kad ti dođeš b’jelu Smederevu
Te ti staneš kupiti svatove
Ti ne slušaj starca baba moga
Ti ne zovi Grka ni Bugara
Ne ćeš izić’ ni iznijet’ glave
Iz našega grada Dubrovnika
Ja nekmoli izvesti đevojke
Veće zovi Srbe u svatove

Obožavana i voljena, oklevetana i prokleta, razapeta mržnjom i predrasudama:
Prokleta Jerina.
Gradci iznad ušća Miljacke na Bulozima ili iznad Prače odgovaraju godinama življenja Irene Kantakuzine, a po svakom predanju gradila ih je žena – vladar ili žena vladara.
Naročito je dojmljiv Gradac – pećina sa lijeve strane Drine iznad iznad ušća rječice Janjine u predjelu Brda.
Uklesani krevet u stijenama pećinske utvrde na vidikovcu još više doprinosi mitu o Jerininim surovim zloupotrebama vladavine i nezasite strasti.
Legende o privatnom životu Proklete Jerine zasjenile su borbu Irine Kantakuzine i Đurađa Brankovića protiv Turaka i dovele do osuđivanja zbog davanja kćerke Mare, za razliku od herojskog žrtvovanja carice Milice u istoj situaciji.
Jerina je u narodnom predanju dodatno osuđivana kroz priče o trudnicama koje iznose kamen, bacanju neimara sa stijenja i odvođenju od kuća mladića tek stasalih za ženidbu.
Koliko se tačno Prokleta Jerina ili Irina Kantakuzina zauzimala za svoj narod, naročito gradeći utvrde dolinom Drine, Miljacke i Prače ostat će zamagljeno mračnim srednjim vijekom.
Na kraju je Jerina, prokleta ili sveta otrovana od ruke sina joj Lazara.
Jerininu požrtvovnost u izgradnji utvrđenih gradina sa crkvenim zdanjima nastavila je žena njenog sina Stefana Brankovića, kćerka Arijanita Komnina, Angelina.
Oslijepljen i prognan Stefan sa svojim bratom Grgurom oko 1440. Godine odlazi na jug u predjele planine Gore.
Grgur nastavlja u manastir Hilandar gdje se zamonavšiši pod imenom German provodi ostatak života dok Stefan pravednostću i čestitošću zadobija povjerenje kneza Arijantia, te tuku njegove kćerke Angeline.
Teško živeći, seleći se i bježeći, mati Angelina danas se smatra zaštitnicom siromašnih i ugnjetavanih. Ona i njen život svjedoče da neimaština nije važna ako je srce posvećeno i ispunjeno ljubavi.
Tri puta je prenosila mošti svog muža kasnije osvećenog Stefana Slepog, te mošti dva sina i kćerke zauzimajući se za održavanje gradina i imanja svog oslijepljelog muža i njegove porodice kojima on više nije vladao i imao korist, u periodima kad bi joj životna oskudica to dozvoljavala.
Pokazala je odanost predanjima Irine Kantakuzine – Proklete Jerine i odanost svom suprugu zamonašivši se nakon njegove smrti.
Čudotvorne mošti prepodobne mati Angeline počivaju u manastiru Krušedol zajedno sa moštima muža i sinova Maksima i Jovana.
Gradine iznad Miljacke, Prače, Bistrice i Drine stražare nad bivšim raskršćima trgovačkih i vojnih puteva i čekaju precizniju istorijsku analizu ili bar elementarnu brigu o njihovom trenutnom stanju. Odano svjedoče o umjetnosti arhitekture i snazi vojne i građevinske strukture srednjevjekovne srpske države, pominjući kroz maglovite klance šapatom legende o Prokletoj Jerini poput one o gradnji kapije Odidjed podno Trebevića. Kapija je nadzirala mjesto spajanja dvaju Miljacki i legenda ako uoči Blagovijesti kada se nebo tri puta otvara dođe na ovo mjesto neiskvareno oko koje nisu doticali uroci i čije misli nije milovalo zlo, vidjet će kako iz zemlje izbija modar plamen. To progovara zakopano blago, silni dukati pri gradnji kapije zakopani. Zlato što iskušava probrane, da ko mu odoli cijeloga života nebeska mu svjetlost gori i ne da mu da skrene sa puta istine i pravde.
Novoizgrađeni hram Srpske Pravoslavne crkve na brijegu iznad ušća potoka Lukavac u Tilavu nosi ime Svete mati Angeline.