Marija Š. Vučković
Marija Šuković Vučković (1993, Trebinje) diplomirala je teatrologiju i književnost na FFUIS. Autorka je dviju zbirki poezije, Onostranost je prilika (2019) i Vitalnost mraka (2023). Bavila se glumom, režijom, modelingom i kustoskim radom tokom života u Sarajevu, trenutno živi u Njemačkoj (Rheinbreitbach) i bavi se slikanjem i izradom figurica od drveta.
Bijes
čovjek je umro
ali u kući je ostao bijes
govori kroz pukotine
škripi iz podova
gleda s terase
iza prljavih prozora
plazi iza brave
kad se vratim da me ščepa
čovjek je struo
ali u kući još bijes čeka
da se okrene ključ
trlja ruke i nosi štap
vrti se po praznim sobama
i gladan je gladan čovjeka
Otac
ne gadi mi se dirati pepeo
to je ionako najbolje
što je od njega ostalo
dobro je kažu
za zaustaviti krv
a moja me često zalije
ispod krasta
koje oljuštim
za doručak
Brojalica
trčim
i groblja za mnom
klopka korijenja
kuka tradicije
zadah zemlje
priče predaka
prababine uši
pokojna me cupka na krilu
i kroz pjesmu šapne:
bježi
More
suvo je
i nepokretno
ovdje na tlu
obale su široke
čvornate ruke
koje me bole
na kraju nježnosti
želim da skliznem s njih
u duboko plavo more
Budućnost
prostor snova je sigurna loža
za pljuvanje po budućnosti
koja još ne znaš da je tvoja
za sva ja nikad ne bih
za sva ne razumijem
za gadi mi se i mrzim
u sali prepunoj leševa riječi
čeka te pozornica
i prilika da sve opovrgneš
Vodi
zaletimo se vodi
gdje plešu utopljene biljke
budi otac u njihovom podnožju
jer suva je zemlja koju flekaš
ja bih da se pokažem u nagoti naličja
ti bi da dočekaš da trulež ozeleni
zar nada tebi?
zar stid meni?