Božo EFC

NA STADIONU U CARDIFFU PADA NEPODNOŠLJIVA KIŠA

Slovo o Boži. Prvom i najstarijem Pankeru grada Čikaga.

Imali su čudne nadimke. Izgledali su kao da imaju viziju.

Teško se moglo naslutiti da će i oni jednog dana hodati sretni i debeli, neobrijani i zapušteni. Na srednjoškolcima Wranglerke i YASSA montuše slute na balkanski Casual look i antipod su i samom londonskom butiku “SEX”, ali u četrdesetim to sve isto vuče na životnu razočaranost i brakovima bez ljubavi.
U srednjoj školi pivo sa giricama u stadionskoj birtiji ima ukus slobode, ali kad se poslije smjene tehničara u domu zdravlja zaglavi na istoj lokaciji,  ljigavština tukne baš poput one od ko zna koji put upotrebljenog ulja u kom su girice buljavih očiju više na živo izmučene nego pečene. A pivo niz grlo klizi još jedino zahvaljujući jeziku osoljenom u šakama soli: Jeziku osrednjeg i  srednjovječnog humanoida.
Ali, ne i on.
Veli – Božo ne!
Božo je nestao na vrijeme i niko ga nije vidio u postadolestentskom isranju.
BožoEFC je znao.
“Joint Union”, zvučalo je buntovno i vizionarski i ko bi pomislio da će se protagonisti ideje bestidno ugojiti i uhljebljiti u institucijama kvazi-sistema?
Božo je to veče pričao o četvrtom gradu po veličini na Ostrvu. Birmingham je veći od Liverpoola, napomenuo je.
I u samoj Jugi postojala je slična zabuna. Pod napadnošću bendova i režisera i pod oreolom olimpijskih igara, nekako se zaboravljalo da je Skoplje površinom kao i brojem stanovnika ispred Sarajeva.
Rastačući masnoću girica britkim mislima Božo je naratovao:
– U tom četvrtom po veličini gradu, dva su bitna fudbalska kluba.
Jedan grad, dva kluba, jedan špica, drugi truba, poentirao je.
Jedan je stariji, gradski je, dokoličarski i radnički. Igra svoje utakmice na svom stadionu. Drugi je režimski, nastao je tek nakon Drugog svjetskog rata. Spojen je od nekoliko manjih klubova iz perifernih kvartova. Da bi se tom Frankenštajnu udahnuo život dato mu je ime grada, govorio je. Strukture i režim su stajale iza njega, te svoje utakmice igra na stadionu koji se naziva gradskim, ali kao podstanar, što se uvijek prećutkivalo.
Klupske boje prvog kluba su plave, a ovog drugog crvene, nastavljao bi Božo EFC.
Najveći uspjeh mu je, Plavom klubu, onaj 15. Augusta 1985. Godine: Polu-finale evropskog kupa.

Detalji su se nizali. Spletke oko pokušaja gašenja Plavog kluba u korist Crvenog, ispadanja i vraćanja u ligu, Bartolomejske noći “Kad su htjeli da ga unište” i golovi u zadnjim minutama. Rekordne posjete u nižem rangu, sudijske nepravde i feniksna dizanja iz pepela.
Sve što se od fudbala, najnepravrenijeg sporta ili igre koja daje najveću nadu u trijumf slabijeg i očekuje.
Da li pod uticajem giričnom masnoćom izlapljelog ulja ili mlakih piva, nikako se nije moglo razlučiti da li Božo besjedi o Ostrvu ili o Jugoslaviji, o Evertonu i Liverpulu ili o Sarajevu i Želji.
Uskovitlavala se strast fudbalske subjektivnosti koja je bila bitku sa rifovima novovalnih bendova iz zvučnika iz okoline šanka, misli su se prestizale kao što se četvrta piva pretače u krigli sa trećom, a i peta već odnekud stiže.
Jedino je Božo, prvi i najstariji Punks u šeheru podno Trebevića znao odakle dolaze sve te teze i kuda idu sve te staze i drugarski se trudio da ispredaje koincidentičnosti koje je istražio: Jer takav Panker valjda i treba da bude: istraživač, radoznalac, argumenter, samosvojnik: Pun duha, ljubavi i svoje furke. Nikako buduća debeljuca u službi stranačkih postrojbi. O tome smo bar u ta vremena imali koncenzus.
Mislili smo da svi mislimo isto.
To su bili dani nastanka stripa “Crveni alarm” koji će nam u ruke dopasti tek mnogo kasnije i samo potvrditi realnost kolektivne inteligencije i bilo je to par dana prije nego što će prijedorski kudbisnama zapisivala početi dobijati nesreći  materijal za svoj roman Crveni soliter.
Ali da je slutilo na crveno, jbg, jeste.

Božo EFC istovremeno je i volšebno pričao o obje države, oba grada i oba kluba. Nije bilo moguće voliti Želju, a ne voliti Everton kad su blizanci. I ne osjetiti vezu sa Punkom i tribinama Grbavice i Goodison Parka uz iole buntovnog naboja i inteligencije.
U Božinim besjedama su se otkrivala prostranstva evropske civilizacije i koloriti gradova o kojima smo maštali. A mi smo bili žedni svega toga: YU klinci kojima je neko posijao viruse nepripadništva čak ni državi koja nas je defoltmo odvajala od naših nacionalnih, mentalitetih ili bilo kojih korijena.
Elem…
Kad je Željezničar igrao polu-finala kupa UEFA, Everton je isto veče igrao polu- finale Kupa pobjednika kupova. Svi detalji u istorijama klubova su se podudarali. Ili je to Dilan Dogovskim scenarijom bila jedna ista istorija?
Najveću krizu klub (ili klubovi) je imao u godinama nakon Drugog svjetskog rata u periodu osnivanja njegovog antipoda mrske nam (iz više razloga) Crvene boje. Tavorenje kluba se vuklo duže od decenije, a zlatno doba slijedilo je u ranim osamdesetim.
Goodison Park je nastao na kulama starog zatvora za sitne prestupnike, barabe i pijanice, a Grbavica se, dole gdje uskotračne šine ostavljaju radnike suhe duše i grla na povratku sa arbajta u grad dugo ponosila kulama dvorca stare Sarajevske pivare.

A ovo što bih sad želio da ispričam desilo se jedne noći mnogo godina kasnije, noći za koju nismo slutili ni mogli znati da će na neki način biti i poslednja: Noći kad se stadion na Grbavici već  deklarisao i polarisao giričnim nazdravljačima uz nacionalnu deklaraciju, zapostavljajući osnovne postulate Punka.
Noći koja je podsjećala na onu predapokaliptičnu noć kad su se ture kao i svake noći redovno prestizale, girice buljile u nas, a žamor nadjačavao prvi album Partibrejkersa, snimljen sa dvije gitare bez basa.
Za stolom su sjedili redovni putnici kroz vrijeme, Čonta, Lupiga, Zoka 1 i 2 i mnogi drugi, u tom trenutku veoma bitni likovi. (Tad još nismo mogli znati da postoje stranačke knjižice ili ljubavi iz interesa.)
Činilo se da besjednici nisu suhi prosjek i da Punk tek kreće svojim milenijumskim koracima kroz memljive sokake i ka šturim tribinama stadiona radničkih klubova.
Izgledali smo mladi i vijuge su bile spremne na juriš.
– Na stadionu u Cardiffu pada nepodnošljiva kiša, počeo je Božo. Vels i Jugoslavija igraju kvalifikacije. Nikome nije do fudbala, ni nama na tribinama, ni igračima. Lopta se zaglavljuje u travnjaku sive boje. Na sjeveru Evrope trava nije zelena, a more nigdje nije plavo kao Jadran, da bude jasno.
Ali riječi nisu prodirale. “Joint Union” je bio izkonzumiran, pivo degradirano. U fazonu su bile ćize i strajpovi. “Štrumpfovi” su izroštiljali “Kobru”, (ako poznajete grbavičku terminologiju).
– Jedini go postigao je Meša Baždarević. “Desetka” sa stadiona na kom smo zamišljali da grickamo reš-pečene girice i zalijevamo ih ledeno hladnim pivom.
– Meši se baš igralo taj dan, Božo je nastavljao izlaganje.
Meša, kapiten, Hrasno brdo. Pljunuo je sudiju i zbog toga nije otišao na svjetsko prvenstvo, ali je ispao mangup, što je mnogo važnije.
Ali, nije dopiralo. Niko nije mario za ono što je Božo imao da kaže.
– Na stadionu u Cardiffu pada nepodnošljiva kiša…
Ali, više nije bilo nikoga koga je briga da li je u Cardiffu padala kiša ili sijalo sunce i nikoga ko bi mogao da čuje i ko je želio da zna i nikoga čini se, više nije bilo briga, uopšte.
Punk je bio mrtav, klub je bio tuđi.
Tu i tad.
Ajkule su postale girice, a lokomotive bundeve. Prošlo je dvanaest sati.
Uhvatio sam naratorov pogled i znao sam šta slijedi.
BožoEFC se odjavi sa foruma, izbrisa svoje postove, svoj nalog i laganim korakom se sluteći put kroz magloviti šir uputi do obližnjeg paba. Ispi pivo ili dva, blago ispravi SMB kačket i sa pomalo sjete, a mnogo više ponosa nastavi tamo gdje je još kao klinac krenuo: od centra prema Waltonu, ka “Grand Old Lady”, dole niz vjetroviti Goodison Road.

20. Maj je 2025. Godine.
Možda je nostalgično, ali je i u pomen Boži, prvom i najstarijem sarajevskom Pankeru, ali i danu kad je u istoriju otišao Goodison Park, prvi fudbalski stadion na svijetu i travnjak na kom su postavljeni prvi golovi i istoriji fudbala. Danu od kada više nema relikvije ostrvskog nogometa i možda najvažnijeg stadiona u istoriji ove igre.
Stadiona na kom su postavljene prve tribine u istoriji najpopularnijeg sporta na planeti i na kom je jedan od najtrofejnijih klubova na ostrvu odigrao skoro tri hiljade utakmica
Everthon svoj put nastavlja na Hill Dickinson Stadium-u.
Boži EFC se i dalje ne zna za trag.

Na stadionu u Cardiffu vjerojatno i noćas pada nepodnošljiva kiša.