Kalendar za 1911. godinu
SPKD “PROSVJETA” – SARAJEVO
Izdavačka djelatnost SOKD “Prosvjeta” govori da je ovo društvo od samog početka imalo stav da je pisana riječ najbolji oblik kulturnog djelovanja, pa se svim silama nastojalo da se u narod pošalje prikladna i cijenom prihvatljiva publikacija. U ovoj zamisli “Prosvjetu” su pomagala ostala srpska kulturna društva, naučne ustanove i bogati pojedinci. Preuzimanja Srpske dioničarske štamparije mnogo je doprinijelo ovim nastojanjima kao i sposobnost Glavnog odbora Društva da vješto iskoristi tržišne mogućnosti, ostvarujući dobit koja bi se trošila na prosvjećivanje, odnosno vješto se snalazeći u onom što bi se danas nazvalo marketing.
Pošto u prvim danima Društva nije bilo sredstava za izdavanje vlastitog lista ili časopisa, “Prosvjeta” je svoja obavještenja članstvu i javnosti oglašavala u časopisima “Bosanska vila” i “Istočnik”, a kasnije i na stranicama časopisa “Srpska riječ”.
20. decembar 1903. Godine ostat će upisan kao datum kada je Glavni odbor Društva odlučio je da pokrene izdavanje sopstvenog lista.
Uz odobrenje Zemaljske vlasti prvi Kalendar SPKD “PROSVJETA” – Sarajevo u obimu od 86 strana je izašao 1905. godine, pod uredništvom književnika Svetozara Ćorovića.
Nakon Kalendara za 1906. godinu ( urednik Šćepan Grđić) slijedi prekid u izdavanju ove publikacije sve do 1910. godine kada se uredništva prihvata urednik “Srpske riječi” Đorđe Čokorilo.
Do iskoraka u štampi, sadržaju i uredništvu ( ponovo dr. Vladimir Ćorović) dolazi 1911. Godine. Kalendar je štampan u 7.000 primjeraka, od čega je 6000 prodavano po cijeni od jedne Krune, a 1.000 podijeljeno besplatno, uglavnom na seoskim područjima.
Kalendar dalje napreduje, pa se 1912. Godine ( urednik Risto Radulović) štampa u 10.000 primjeraka. 1913. godine se u Letopisu Matice srpske ističe da je od svih kalendara ubedljivo najbolji “Prosvjetin”. U ovom broju objavljeni su prilozi književnika Svetozara Ćorovića, Alekse Šantića, Veljka Petrovića, naučnika Stojana Novakovića, Ljube Stojanovića i drugih značajnih ličnosti kulturnog i naučnog života. Visoko je ocijenjen i prilog urednika Riste Radulovića pod naslovom “Naš nacionalizam”.
I tako sve do 1914. godine kada se sadržaj Kalendara dijeli na 5.000 primjeraka velikog Kalendara za “inteligenciju i druge obrazovanije klase društva” i 4.000 primjeraka za “težake”. Pet nedjelja pošto je Kalendar za 1914. godinu odobren i štampan izdat je i nalog da se ovaj broj zaplijeni.
Zbog članka “Šta sad?” sud je Ristu Radulovića osudio na četiri mjeseca zatvora formulišući optužnicu kao “ometanja javnog mira”.
Poslije Prvog svjetskog rata “Prosvjeta” je izdala svoj Kalendar u pet navrata, a prvi 1922. godine. Kalendar sa Maticom srpskom izdat u Novom Sadu (uredio Vasa Stojić, profesor i publicista) bio je namijenjen za građane, a onaj drugi za široke i manje pismene slojeve naroda uredio je Nikola Vidaković, školski upravitelj.
Za godinu 1923. Kalendar je uredio Nikola Vidaković, sa akcentom na ilustracije i pretežno zabavno štivo, a Kalendar za 1924. i 1925. godinu uredio je Vojislav Gaćinović, činovnik “Prosvjete”.
Pojedini brojevi Kalendara bili su obimne knjige sa oko 400 strana i mnogo interesantnih i raznovrsnih priloga, naročito iz kulturnog naslijeđa. Velika pažnja se poklanjala tehničkom uređivanju i ilustrovanju, a nastojalo se da cijena bude popularna. “Prosvjeta” je za urednike i saradnike Kalendara birala vrsne pisce, naučne i stručne radnike, a glavni odbor je uvijek bio i redakcija. Od 1917. do 1941. godine uređivanje Kalendara bilo je povjereno Jovanu Vukoviću, Marku Markoviću, Mirku Maksimoviću i Đorđu Pejanoviću, dok je poslednji broj 1941. godine uredio Nikola Mačkić.
Poslije Drugog svjetskog rata prva “Prosvjetina” publikacija bio je Kalendar za 1946. godinu. U izvještaju Glavnog odbora o ovom izdanju se navodi da je Kalendar svojom sadržinom prva narodna knjiga koja je dobro došla svim slojevima naroda. Kalendar je sadržavao članke iz života i raznih grana nauke. Od književnih priloga treba pomenuti odlomak iz pripovijetke Ive Andrića “Zmija”, pjesmu Desanke Maksi-mović “Na groblju streljanih đaka” i pripovijetku Isaka Samokovlije “Kako je Rafael postao čovjek”.
U ovom periodu izašao je samo jedan broj Kalendara, za 1947. godinu.
Tako, uprkos stvaralačkom zamajcu, prevazilaženju štamparskih teškoća, teškoća distribucije i finansiranja, usljed turbulentnih godina pokretanja i izdavanja Kalendara, SPKD “Prosvjeta” je za pola vijeka od svog nastanka uspjela izdati jednocifren broj ove sveske.
S toga, svaki primjerak Kalendara predstavlja raritet svjedočanstva izdavaštva i publikovanja.
Primjerak iz 1911., možda i najproduktivnije godine, pored obilnog i zanimljivog društveno-kulturnog materijala, sadrži kao jednu vrstu uvodnika osvrt Dr Jovana Skerlića.
LIČNA I NARODNA INICIJATIVA
Svi oni koji su pisali o Slovenima kao rasi konstatovali sus jednu loptu crtu:Slabu volju, nedostatak lične inicijative, pasivnost i nesposobnost za dug napor i istrajan rad. Na te kobne osobine cijele slovenske rase mislio je Turgenjev kada je pisao da je “Rus započet, a nedovršen čovjek” i na to isto ciljaju njemački sociolozi i antropolozi sumnjive naučne vrijednosti kad pišu o “infriornosti slovenske rase”. Te osobine koje su mnogo više posljedica političkog i socijalnog stanja u toku vijekova, no neke stalne, urođene društvene crte ipak su jedna nepobitna činjenica o kojoj se vrlo mnogo mora voditi računa.
Kod nas Srba na slovenska apatičnost i pasivnost još je pojačana uticajem orijentalskoga fanatizma. Na našu neizmjernu nesreću mi smo toliko vijekova robovski pod jednom orijentalskom rasom. I turski javašlul i Muhameda nski ksmet ostavili su jaka traga na našem narodnom karakteru. Na našu slovensku pasivnost nakalamljen je orijentalski fanatizam – i po osobinama naše rase i pod uticajem spoljnih prilika mi smo postali jedan narod čija se energija uvijek samo pokazivala na mahove i koji u radu ne pokazuje istrajnost te koji još nema onoga što moderne narode čini jakim i velikim: lično pregnuće, istrajnost u radu.
Možda ništa nije žalosnije nego promatrati naš javni i društveni život posljednjih nekoliko desetina godina. Ako bi se htjela da da kratka karakteristika duševnog stanja današnjeg Srbina moglo bi se reći da on računa pre na sve i svakoga samo ne na sama sebe. Godinama su naši političari, naši listovi, cijelo naše javno mnijenje očekivali spas srpskog naroda od nepredviđenih političkih katastrofa, od dobre volje careva i kraljeva i od rješenja kabineta i kongresa. Godinama su naši listovi bili ispunjavani opširnim izvještajima o vladarskim sastancima i ” vjerodostojnosim” saopštenjima šta se tom prilikom govorilo o srpskom narodu. Nekoliko pokoljenja naših patilo je od manije da u svakom sastanku kancelara i ministra, od svakog diplomatskog kongresa, naivno očekuju rješenje srpskog pitanja. I godine su prolazile, vladari izmjenjivali svoje zdravice, diplomate se potpisivale svoje protokole, a mi smo ostajali uvijek kao jedna mala količina o kojoj se samo toliko vodilo računa koliko je trebalo da se ovdje- ondje kojim gramom pretegne na diplomatskim terapijama. Bili smo pritiskivani i potiskivani na svim linijama i doživljavali sadašnje nacionalne udare. Poput 1878. Godine.
Isto tako kao što smo za naše nacionalne ideale od vladara i diplomata, isto tako smo godinama u našim unutrašnjim stvarima sve očekivali od države. Srbin, koji je strastan političar sveo je svoju politički život na usku politiku sićušnih ličnih ambicija i bijednih lokalnih interesa. Kod nas se misli da je dovoljno poslati ovoga ili onoga čovjeka u skupštinu ili opštine, pa je time ispunjena sva građanska dužnost. Posle toga treba skrstiti spokojno ruke i očekivati da kao u zemlji Dembeliji poteče rijeka meda i mlijeka i da pečene ševe počnu padati sa neba. Javne akcije svode se kod nas na formalno vršenje biračkog prava. Mi sve očekujemo od naših i zabranila i od države. Zaboravljalo se i zaboravlja se uvijek da jedan izabranik u toliko znači i toliko može ukoliko je podržavan od velike mase svojih birača i ukoliko stvarno predstavlja njihove određene ideje i težnje. Smetalo se sa uma da u današnjem demokratskim dobu, država to smo mi, mi, njeni građani, i kakvi smo mi takva je i ona, koliko mi vrijedimo i ona vrijedi. Na taj način, u tom praznom očekivanju da će sama država voditi naše stvari, učiniti sve što nama treba, mi smo uspostavljati našu energiju, dizali ruke od javnih poslova, puštali stvari da idu kako idu, zadovoljavajući se samo praznom, jalovom kritikom, u čemu se jedino ne umorimo i u čemu smo odista bez premca.
Jedna od najvećih i najpotrebnijih reformi u našem opštem narodnom životu jeste preobražaj našeg duha, našeg stvaranja nacionalnog i političkog rada. Stvarnost nam je brutalno jasno pokazala da ne valja kako smo do sada radili. I sada umjesto zapijevanja i uzajamnih okrivljavanja treba se liječiti od zla od kojeg smo stradali. To zlo, to je naša slovenska pasivnost i orijentalski fanatizam, to je ono što mi očekujemo od svakog drugog da vodi našu brigu i što mi sami ne radimo za naše nacionalne i političke interese. Ne ostaje nam ništa drugo nego vraćati se savjetu stare narodne mudrosti: U se i u svoje kljuse! Ne treba se više zabavljati bajkama o carevima i kongresima, ne treba dobitak i napredak očekivati od one velike apstrakcije koja se zove država. Valja jednom za svagda biti načisto sa tim: da ćemo kao nacija imati toliko prava i izgleda na uspjeh ukoliko budemo jaki, a da će naša država, naše društvo, naša opština u toliko bolje napredovati ukoliko svaki pojedinac bude zauzimljiviji u javnom radu i predaniji u opštem dobru.
Ono što je u ovaj mah nama najpotrebnije, ono što je jedini lijek svim našim neduzima, to je razvijenije lične i narodne inicijative, buđenje zaspalih snaga u cijelom narodu i u svakom pojedincu. Ostavimo mi careve i kancelara da izigravaju i dalje svoje komedije međunarodnih prava, dobrih susjedskih odnosa i miroljubivih osjećanja. Gledajmo mi svoju brigu i radimo ono što sami možemo postići. Srpski narod neće podići milost vladara ni kombinacije diplomata, no njegova sposobnost za život, njegova rođena snaga, jedino njegovi napori i žrtve. Danas narodi kao i pojedinci vrijede i znače onoliko koliko pokazuju volje i sposobnosti za život. Pasivnim i slabim narodima danas nema više mjesta u istoriji!
Svaki bolji i razvijeniji naš čovjek, pa ma kojoj društvenoj klasi pripadao, ne smije više stajati skrštenih ruku, kritikovati i čekati. Ličnost u srpskom društvu treba da razvije svu svoju energiju, da uloži svu svoju snagu u javne poslove. Srpski narod je uvijek imao velikih istorijskih ideala, kod nas je bilo toliko lijepih i zvučnih programa i ko bi mogao izbrisati šta smo mi lijepih riječi prosuli! Ono što je nama oskudevalo, to je bila sposobnost da se sa carstva fraze siđe na polje realnog rada.
Bilo bi nepravično reći da kod nas nema nikakvih predznaka razumnog i plodnog ličnog pregnuća, privatne inicijative. Posljednjih godina se kod nas javilo nekoliko ustanova koje predstavljaju novi duh u našem društvu, tako i zemljoradničke zadruge, trgovačka i zanatlijska udruženja ili ” Prosveta”, ” Srpska zora”, “Privrednik”, “Kulturna liga”, “Narodna odbrana”, narodne čitaonice i knjižnice gimnastička društva, kursevi za nepismene i tako dalje.
Skupo stečena iskustva su nam koristila. Sve nam ukazuje da se kod nas počinju buditi one velike istine od kojih narodi danas žive i napreduju. Potrebno je da široki slojevi naši , naročito narodna inteligencija, dođe do opšteg uvjerenja da našu sudbu neće promijeniti, da da našu budućnost neće stvoriti ni vladari ni kongresi, no da ćemo mi sami biti kovači svoje sreće, da će nam biti onako kakvi smo mi sami, koliko vrijedimo, koliko možemo sami da učinimo: ” OBDELAVATI SVOJ VRT”. Raditi ono što se može u svom najužem krugu, prilagati svoju udavačku leptu, donositi svoj skromni kamen za poštu narodnu zgradu. To je ono što današnji Srbin najpametnije i najsigurnije može raditi. U teškim i sudbonosnim prilikama u kojima se srpski narod danas nalazi, u ovom istorijskom dobu kada se rješava sva budućnost našeg plemena, niko među nama nije izlišan. Najmanja pomoć nije za odbacivanje. Od tih potočića male lične snage i malenog rada u skromnim granicama stvara se velika rijeka nacionalne energije, rijeka koju nikakve brane ne mogu zadržati. Od lične inicijative i kolektivnog rada žive i napreduju današnji narodi i mi drugoga puta nemamo no da činimo kako su drugi činili i kako drugi čine.
Srpski narod treba da radi sam za sebe sa dubokim uvjerenjem: POMOZI SE, JER TI NIKO DRUGI NEĆE POMOĆI!
Jul, 1910. Godina.
Jovan Skerlić, sin beogradskog šeširdžije živio je samo 37 godina, ali je iza sebe ostavio brojna djela.
Njegov životni moto glasio je “Živjeti znači raditi”.
Istakao se i kao poslanik u Narodnoj skupštini boreći se protiv “banko- kratije”, kamata i pozajmica koje oduzimaju slobodu čestitim porodicama i bezdušno iscrpljuju narod.
U godinama aktivnosti u Kalendaru SPKD “Prosvjeta” uživao je status urednika “Srpskog književnog glasnika”. Tokom te decenije taj časopis postao je oličenje valjanog intelektualnog štiva, a može se čuti i stav kako je ostao neprevaziđen do naših dana.
Na polju književnosti uz braću Popović, Bogdana i Pavla, Ljubomira Nedića, vjerovatno i Slobodana Jovanovića, Skerlić je bio oličenje onog što je postalo poznato kao Beogradski stil.
Veliki srpski istoričar Radovan Samardžić izjavio je da je vrijeme uoči Prvog svjetskog rata “bilo doba kada su malenom Srbijom hodili veliki ljudi”.
Kalendar svojim rijetkim sačuvanim primjercima potvrđuje da je zapisivanje i izdavaštvo osnova kulture, što je i bio cilj osnivanja SPKD “Prosvjeta” početkom 20. Vijeka.