Rok grupa „PARABELLUM“, Vogošća (1993-1996)

Rok grupa „Parabellum“ iz Vogošće nastala je sredinom ratne 1993. godine u glavama Igora Radića (tekst), Zorana Kresojevića Krese (solo gitara, muzika, tekst), Zorana Blagovčanina Živče (menadžer, izvor energije), Milana Jankovića Mikele (bubnjevi) i Armana Arnautovića Arčija (ritam gitara). U traženju i nepronalasku adekvatnog imena za novonastali bend Živčo poteže svoj revolver bez šaržera, ali sa metkom u cijevi, kalibra 9mm i na njemu čita spasonosnu riječ „Parabellum“ koju svi prihvatiše za naziv grupe. „Parabellum“ je odmah krenuo sa autorskim radom pa je vrlo brzo nastalo desetak pjesama za koje je muziku uradio Kresa, a tekstove napisao Igor (sem jedne pjesme čiji je autor Kresa). Sve pjesme su odmah snimljene u akustičnoj verziji, a kaseta sa snimcima dijeljena je novopridošlim članovima. Već tada je napravljen kostur za nezaboravne pjesme ovog benda: „Ulice su pune zla“, „Volim što sam budala“, „Ljepotica“, „Idi sad nek te on ljubi“, „Život mi je samo drama“, „Eto ti sad, jarane“, „Da se desi neko čudo“, „Zbog tebe patim, zbog tebe pijem“… Pjesme je na kaseti otpjevao Kresa, ali pošto on nije bio pjevač, svi su se dali u potragu za pjevačem.

Na jednom od mnogobrojnih derneka skautovan je Aleksandar Veselinović Globus. Globus je jedan od rijetkih, ako ne i jedini pjevač koji je intonaciju hvatao na bubnjeve. Ubrzo je pronađen i prostor u kom bi bend mogao da vježba na pravim, električnim instrumentima kada to uslovi dozvole tj. kada bude bilo struje u tom dijelu Vogošće. Bile su to prostorije bivšeg kulturno-umjetničkog društva koje su bile podzemne u vidu nekog atomskog skloništa, ali uređene kao kafe klub sa šankom, kiflama i sl. Prostor se nalazio blizu osnovne škole i tadašnje komande bataljona koja je bila jedan od prioriteta pa je tu uvijek bilo struje i kad je nije nigdje bilo jer se uključivao agregat. Živčo je izdejstvovao da se jedan kabl neprimjetno provuče od komande do prostorija u kojima je vježbao „Parabellum“. Iz želje da zvuče kao neki od uzora iz mladosti poput „Deep Purple“, „Led zeppelin“, „Pink floyd“ ekipa benda angažuje i klavijaturistu Ivana Vanju Petrovića. U nedostatku opreme posuđivane su gitare i pojačala sa raznih strana. Jednom prilikom Globus od svog ratnog druga Predraga Ikonića Prede posuđuje električnu gitaru. Predo odlazi na probu benda da čuje kako mu drugar pjeva i tu biva angažovan kao bas gitarista grupe iako nikada u životu nije držao bas u rukama, a znao je promjeniti svega 4-5- akorda. U nekoj staroj knjizi uz pomoć rođaka Dragca, Predo pronalazi i značenje fraze „para bellum“ što u prevodu znači „pripremati se za rat“. Pošto je pravi rat bio u punom jeku, valjalo se pripremati za onaj drugi, mnogo važniji, rat za opstanak rokenrola i pozitivne energije na ovim prostorima.

Odan porocima (seks, droga, rokenrol, nikotin i alkohol) u kojim su prednjačile žene, Globus neredovno dolazi na probe tako da je pjevačku ulogu najčešće preuzimao Kresa. Ubrzo iz benda odlazi i Vanja, a nakon njega stiže novi klavijaturista Slobodan Šućur Bobo. Bobo se pokazao kao bolji pjevač nego instrumentalista pa je ubrzo preuzeo mikrofon od Globusa. U tom periodu Živčo putem lokalnih novina „Naš glas“ koje su izlazile skoro svakodnevno tokom cijelog rata, najavljuje grupu „Parabellum“ raznim misterioznim sloganima: „O njima će se tek čuti“, „Njihovo vrijeme tek dolazi“…

Vrlo brzo dolazi i do prvog koncerta benda. U decembru 1993. godine održan je Prvi ratni bal u Vogošći gdje je uz brojne kulturno-umjetničke aktivnosti u dvoipočasovnoj svirci nastupio i „Parabellum“. Svirka je prošla odlično, a za bend se čulo i šire od prostorija atomskog skloništa. U proljeće 1994. godine kreće se sa novim svirkama, kada god je to moguće, a uskoro se oko ovog benda počinje okupljati i rokenrol ekipa iz drugih obližnjih mjesta Srpskog Sarajeva (rok bendovi „Na svoj način“ i „Age cross“ iz Ilijaša, „Impregnatori“ sa Ilidže i „Atila“ iz Hadžića“). U samoj Vogošći nastaju dva nova benda mlađih generacija „Imperija“ i „Agressor“. Tokom 1994. godine momci iz „Parabelluma“ penju se na krov hotela Biokovo i snimaju kadrove za neki budući spot. Dolaskom Preda i Boba u bend autorski tim je pojačan jer je ovaj dvojac vičan pisanju i tekstova i muzike. Tako u saradnji sa već pomenutim Kresom i Igorom, nastaju nove pjesme: „Djeca đavola“ „Sjedim i sviram“, „Ne reci da me voliš“, „Kada budeš mrtav i beo“, „Zauvijek mornar“, „Ja ne pripadam sreći“, „Prljava kiša“, „Osuđen na život“…

7. oktobra 1994. godine na terasi Radničkog doma u Vogošći održan je izuzetno posjećen koncert „Parabellum“-a. Šest dana kasnije nakon porodične tragedije, kada je u žestokim birbama na Moševićkom brdu ostao bez najboljeg i nerazdvojnog prijatelja i rođaka Nebojše Đuričića Neša, Predo se privremeno povlači iz benda. Da bi nadomjestio svoje odsustvo on u bend dovodi Nebojšu Gračanina Neleta koji preuzima ritam gitaru, a Arči prelazi na bas. Bendu se uskoro kao prateći vokal pridružuje Alena Kuvač, a kao klavijaturista Dragan Simendić. Dragan je došao iz svijeta narodne muzike, ali se vrlo dobro uklopio u rokenrol vode. U ovoj postavi bend je imao vrlo uspješan koncert 8. marta 1995. godine u Vogošći, gdje su zajedno sa njima nastupali svi tada aktivni bendovi iz Vogošće, Ilijaša i Ilidže. U oktobru iz benda odlazi Arči, a Predo se vraća i preuzima bas gitaru. Alena je pored nastupa sa „Parabellumom“ izvodila repertoar aktuelnih rok hitova pod imenom „Alena“, a sastav njenog pratećeg benda bio je naravno „Parabellum“. Negdje u tom periodu bend je napustio pjevač Bobo, a Kresa je ponovo preuzeo ulogu pjevača pored solo gitare dok se ne nađe adekvatna zamjena.

Nakon potpisivanja Dejtonskog nesporazuma rok bendovi iz Srpskog Sarajeva se organizuju i priređuju nekoliko protestnih rok koncerata (Vogošća, Hadžići…) od kojih je sigurno najuspješniji, najmasovniji i najposjećeniji bio na Srpskoj Grbavici. Bio je to prvi put da se bendovi iz jednog dijela Srpskog Sarajeva (Vogošća, Ilijaš, Ilidža, Hadžići) spoje sa onima iz drugog dijela (Grbavica, Lukavica…) jer ratni put iz jednog u drugi dio ovog grada vodio je preko Pala i bio je predalek. Odmah nakon ovog koncerta u studiju ratnog radija „Studio S“ na Grbavici članovi benda „Parabellum” gostuju kod čuvenog voditelja Dejana Kerlete Kedija gdje uživo sviraju nekoliko pjesama koje su se kasnije presnimavale i slušale po studentskim domovima u Istočnom Sarajevu, a i šire.

Početkom 1996. godine članovi grupe razilaze se na različite strane svijeta. Ipak, jedno kratko vrijeme u Višegradu su u izbjeglištvu živjeli Alena, Predo i Mikela. Gostovali su na tamošnjem radiju i imali su želju da ponovo okupe bend. U jednom takvom pokušaju Predo odlazi u Beograd u potrazi za vezama i poznatim menadžerima ne bi li izdejstvovao snimanje nekog ozbiljnijeg demo snimka ili albuma, ali nažalost bezuspješno. Ubrzo nakon toga članovima benda stiže novi glas iz Beograda od menadžera Živče i oni odlaze na višednevnu ekskurziju. Alena, Kresa, Predo i Mikela odlaze u Beograd, a sa njima zajedno nije bio ritam gitarista Nele. Razlog sada vjerovatno djeluje banalno jer u tom periodu naših života veze su bile skoro pa pokidane, nije bilo mobilnih telefona, tako da vijest o ovom angažmanu u Beogradu do Neleta stiže prekasno. U tada čuvenom okupljalištu beogradskih rok muzičara kafe baru i restoranu „Magnum“ u Zemunu, „Parabellum“ je nastupao tri noći zaredom. Prva noć je u stvari bila tonska proba otvorenog tipa pa je i kafić bio pun gostiju. Drugu noć bila je i zvanična svirka koja je najavljena u visokotiražnim dnevnim novinama „Dnevni telegraf“. Simpatičan je bio naslov rubrike sa kulturnim dešavanjima: „Parabellum“ u „Magnumu“. Treću noć, u kafiću je pod ključem proslavljan rođendan gazdarice koja se takođe bavila pjevanjem, uglavnom džez roka. Momci iz „Parabelluma“ su dernečili preko puta u Živčovom iznajmljenom stanu, ali su na poziv osoblja prešli u „Magnum“ gdje je priređena nezaboravna svirka sa mnogim poznatim i nepoznatim muzičarima. Svi su se smjenjivali na instrumentima i svirali onu pjesmu koja nekom prva padne na pamet. Zbog neporonalaska nekog stalnog angažmana članovi „Parabelluma“ se vraćaju svojim kućama. Jedino bubnjar Mikela ostaje u Beogradu gdje i danas živi i radi.

Na poziv tekstopisca i jednog od osnivača benda, Igora Radića koji je tada živio u Modriči bend se ponovo okuplja 1996. godine gdje nastupa zajedno sa drugarima iz Ilijaša „Age Cross“ koji su za tu priliku promjenili ime u „SS – projekt“ (nedugo zatim postali poznati i pod imenom „Prozor“). Oba benda bili su predgrupa tada aktuelnim pop-rok zvijezdama Zorani, Mimi i banjalučkom „Medenom mjesecu“. „Parabellum“ je bio kompletan: Kresa, Alena, Predo, Mikela i Nele, ali u nedostatku opreme za ritam gitaristu Nele opet nije zasvirao. Tih dana u Igorovom stanu nastaje nikad snimljena, ali komponovana pjesma „Pjesma bez riječi“ za koju su tekst zajednički napisali Igor i Predo, a muziku Predo i Kresa. Nakon ovog nastupa „Parabellum“ nikada više nije nastupao. Ostale su pjesme snimljene na jednoj probi iz 1994. godine koje su dugo godina presnimavane i slušane širom bivše nam države. Zahvaljujući Neletu i Predu i njihovoj ekipi iz doba studiranja pjesme su živjele godinama na dernecima u studentskim domovima na Jahorini, Lukavici, Mašinijadama, Filozofijadama… Nemanja Kalinić iz rok benda „Vazektomija“ i Miki Tomić iz rok benda „Paranoid“ snimili su veliki dio opusa benda „Parabellum“ tako da mnoge od tih pkjesama i danas mogu da se čuju na radio talasima, najčešće radija Istočno Sarajevo. Autorski opus ovog benda bio je nekih tridesetak pjesama pjevljivog hard roka.

Danas nažalost među živima nisu Arči i Kresa. Mikela se svo vrijeme bavi muzikom, svirajući bubnjeve u bendovima „Bombarder“ i „Abonos“, Nele svira gitaru u Banjalučkom tamburaškom orkestru, Bobo po običaju snima svaki dan novu pjesmu, Alena je u Americi, Globus se bavi poljoprivredom u Semizovcu, a Predo tj. peđa slavni ispisuje stranice istorije srpskog stripa. Kao uspomenu na taj period života i svoje drugare, strip magazinu čiji je urednik daje ime „Parabellum“.